Činjenice o Diklorometan

Stariji podaci (CAREX) iz 1990. pokazuju profesionalnu izloženost diklorometanu (poznatom i kao metilen klorid ili kloroform) za otprilike 250 000 radnika u EU (15 država članica). Međutim, upotreba diklorometana od tada je značajno ograničena (Uredba REACH, Direktiva o vodi za piće).

Trenutne procjene profesionalne izloženosti diklorometanu u EU nisu dostupne. Glavni putovi izloženosti na radnom mjestu su dišni put i koža. Diklorometan ima usklađenu klasifikaciju prema CLP-u kao kancerogena kategorija 2. IARC klasificira tvar kao karcinogen skupine 2A (vjerojatno kancerogen za ljude). Sumnja se da diklorometan uzrokuje rak gušterače, pluća i jetre.

Gdje se javljaju rizici

Diklorometan se prvenstveno koristi kao sredstvo za odstranjivanje boje, odmašćivač, potisni plin, rashladno sredstvo i otapalo za ekstrakciju. Vrlo je hlapljiv, otapa mnoge organske tvari i stoga se koristi i kao otapalo za smole, masti, plastiku i bitumen. Također služi kao ljepilo za posebne primjene (akrilno staklo, polistiren).

Diklorometan je vrlo hlapljiv, što znači da se pri upotrebi na velikoj površini visoke koncentracije mogu brzo nakupiti u zraku i udisati. Tijekom takvih primjena velikih razmjera, poput odmašćivanja ili lijepljenja (plastičnih) površina, visoke koncentracije diklorometana i dalje se mogu pojaviti u udahnutom zraku. Izloženost visokog intenziteta moguća je za radnike koji koriste sredstva za odmašćivanje boje (građevinska industrija, renovacija) i tijekom zadataka poput čišćenja spremnika, odmašćivanja, održavanja zatvorenih prostora. Izloženost srednjeg intenziteta tipična je u kemijskoj proizvodnji, farmaceutskoj proizvodnji i formuliranju otapala, dok se izloženost niskog intenziteta može očekivati ​​u analitičkim, istraživačkim i zdravstvenim laboratorijima, za laboratorijsko osoblje i u farmaceutskoj industriji (sredstva za ekstrakciju) te pri provođenju tretmana plastičnih površina sredstvima za odmašćivanje i ljepilima.

Više o supstanci

Diklorometan je alifatski, zasićeni halogenirani ugljikovodik koji je u svom čistom obliku bezbojna tekućina mirisa sličnog kloroformu. Ima nisko vrelište od 40 °C i tlak pare od 470 hPa (na 20 °C) te je vrlo hlapljiv. Kada se koriste proizvodi koji sadrže diklormetan, otprilike 85 % tvari ispušta se u okoliš. U normalnim uvjetima upotrebe diklormetan nije zapaljiv; međutim, može postojati rizik od eksplozije u zatvorenim spremnicima.

Zbog ograničenja upotrebe prema Uredbi REACH, sredstva za odstranjivanje boje koja sadrže više od 0,1% težinskog udjela diklorometana smiju se komercijalno koristiti samo od strane posebno obučenog osoblja. Izgaranjem diklorometana može nastati plinoviti, vrlo otrovni fosgen.

Opasnosti koje se mogu pojaviti

Ako se tvar apsorbira u tekućem obliku, npr. kroz kožu, prvenstveno utječe na središnji živčani sustav i uzrokuje simptome poput glavobolje, vrtoglavice, mučnine, utrnulosti i smanjene koncentracije. U tijelu se diklormetan pretvara u ugljikov monoksid, što uzrokuje trovanje ugljikovim monoksidom. Može doći i do iritacije dišnih putova i očiju, gubitka apetita, slabe koncentracije i umora.

Dugotrajni kontakt s kožom dovodi do razgradnje masnog tkiva, što uzrokuje osip i svrbež kože. Pare diklorometana teže su od zraka i stoga se nakupljaju blizu tla. Udisanje para može uzrokovati oštećenje vidnog živca i jetre (hepatitis).

Najrelevantniji učinak dugotrajne izloženosti je karcinogenost. Sumnja se da diklorometan uzrokuje rak gušterače, pluća i jetre.

Latentni period za razvoj raka nakon izlaganja diklorometanu može trajati od 20 do 30 godina.

Što možete učiniti

Prije svega, trebali biste provjeriti mogu li se proizvodi koji sadrže diklorometan zamijeniti manje opasnim ili neopasnim alternativama. Postoji širok raspon alternativnih proizvoda, posebno za upotrebu kao pogonsko gorivo. Ako nije dostupna zamjena, moraju se provesti odgovarajuće zdravstvene i sigurnosne mjere, posebno za primjenu u velikim razmjerima, kako bi se zaštitili izloženi radnici. Pare se moraju hvatati i usisavati na izvoru ili blizu tla pomoću sustava za ekstrakciju. Broj izloženih osoba i trajanje izloženosti moraju se svesti na minimum. Izloženi radnici moraju se redovito, na razumljiv način, informirati o rizicima diklorometana i provedbi zaštitnih mjera. Nakon što se iscrpe sve spomenute mjere, unos diklorometana u tijelo može se dodatno smanjiti upotrebom odgovarajuće osobne zaštitne opreme (OZO) i radne odjeće. OZO i radna odjeća moraju se moći higijenski čistiti i skladištiti. Prilikom korištenja zaštite za disanje i rukavica moraju se slijediti upute proizvođača u vezi s prikladnošću, rukovanjem, održavanjem, čišćenjem i vremenom probijanja.

Reference: OECD, ECHA; EU-OSHA, Gestis, EK, UBA.